Dvije strane jednadžbe

Gledajući na primjeru BD stripova, prvi razlog zašto ne idu bolje kod nas je to što su preskupi za ono što nude. 75-100 kuna po albumu je otprilike koliko i u Francuskoj, oko 13 eura. Integrali su naoko povoljniji, ali u apsolutnom iznosu skuplji, od 20-35 eura. Za taj iznos se dobije jedna priča, jedva ekvivalent bilo koje epizode neke američke TV serije,  ili još gore, dio priče sa nastavkom sljedeće godine, Premalo za potrošeni novac. Kupci za takav proizvod sigurno nisu casual prolaznici koji žele bar pola sata zabave, već poznavaoci sadržaja odgojeni u nekim drugim vremenima, a njih je toliko koliko ih već jest.

S druge strane, kada bi imali jeftinija izdanja, nekoliko časopisa posvećenih toj vrsti stripa na kioscima, po prihvatljivim cjenama, vjerujem da se situacija ne bi bitnije promjenila. Možda bi se nešto povećao broj čitalaca, možda i za duplo, vjerojatno bi u ljetnim mjesecima na plažama bio povećan broj tih izdanja, ali još uvijek bi prodaja albuma bila slaba jer premalo nude za svoju cijenu. U takvoj situaciji, izdvačima se sigurno ne bi isplatili ni jefrini časopisi, pa nas evo opet na početku.

Kako to onda Francuzi rade? Neprekinuta prisutnost kod publike već 60-ak godina (rat je ovdje i te kako imao utjecaja), potpomognuta jakom reklamom (tiraži prvih izdanja XIII nisu bili ni blizu onim kasnijim), te dosta veći standard od našeg (a cijene albuma su iste), održale su francusku strip-industriju na tom nivou na kojem im zavidimo.

S druge strane, pogledajmo Njemačku. Ili Englesku, ili Španjolsku, ili Italiju. Od zemalja lige petice, strip je uspješan samo u Francuskoj, što znači da je ona anomalija, zahvaljujući spletu povijesnih okolnosti. Dodajmo još i Japan i SAD, i ispada da je strip-industrija opet privilegija najbogatijih. Lucky bastards. Ili su u pitanju one dvije narodne: "Nije beg cicija", "Da nije bio cicija, ne bi bio beg". Jebiga.